Znakovi da si se odvojila od sebe kao žene, ne samo kao majke
O tihoj promjeni identiteta koja se događa nakon majčinstva, i o tome zašto joj psihologija napokon daje ime.
Jednog dana pogledala sam se u ogledalo i nisam prepoznala tko me gleda natrag.
Nije to bilo o izgledu. Bilo je o osjećaju da sam potpuno nestala u ulozi, majke, supruge, organizatorice tuđih života, dok je žena koja sam bila prije toga tiho izašla iz sobe, a da nisam ni primijetila kada. Godinama sam mislila da je to normalno, da se to jednostavno događa kad postaneš majka, i da nema smisla to propitivati.
Ova promjena ima ime, i psihologija je tek nedavno počela ozbiljno o njoj govoriti.
Antropologinja Dana Raphael još je sedamdesetih uvela pojam matrescencije, opisujući duboku psihološku, tjelesnu i identitetsku tranziciju kroz koju žena prolazi postajući majkom, usporedivu po intenzitetu s adolescencijom. Perinatalna psihijatrija posljednjih godina sve više zagovara ovaj okvir, umjesto da svako emocionalno previranje nakon poroda automatski svrstava u patologiju. Pilot istraživanje edukativnog programa o matrescenciji, objavljeno 2024., pokazalo je da su sudionice nakon programa izvještavale o većem samosuosjećanju te o jasnijem osjećaju osobne snage i identiteta.
Drugim riječima, ono što osjećaš nije slabost, i nije znak da nešto radiš pogrešno. To je prepoznata i imenovana faza kroz koju prolazi gotovo svaka žena koja postane majka, samo što je nitko na vrijeme ne pripremi za nju.
Vraćanje sebi ne znači odreći se majčinstva. Znači prestati brisati ženu koja postoji ispod te uloge.
Sedam načina na koje se udaljavaš od sebe
Sedam tihih načina na koje se svakodnevno udaljavamo od sebe, i kako krenuti natrag.
Broj šest najteže pada, i najčešće ga ne prepoznaješ dok se ne dogodi.
Udaljavanje od sebe rijetko izgleda dramatično. Nema jedan trenutak u kojem odlučiš prestati slušati sebe, ono se događa kroz niz malih ustupaka koje jedva primijećuš.
Prešutiš što stvarno misliš, jer je lakše. Odustaneš od nečega što voliš, jer nema vremena. Kažeš da je sve u redu, iako nije. Preuzmeš tuđe raspoloženje kao svoje. Prestaneš tražiti pomoć, jer se navikneš da je nema. Zapostaviš tijelo, jer ono zadnje čeka na listi.
Ovo nije nova ideja, psihologija je odavno prepoznala ovaj obrazac.
Psihologinja Dana Crowley Jack još je devedesetih razvila teoriju koju je nazvala ušutkivanje sebe, opisujući kako žene, u želji da sačuvaju odnos, potišću vlastite potrebe i mišljenja, sve dok se ne izgube same sebi. Njena ljestvica za mjerenje ovog obrasca, objavljena u časopisu Psychology of Women Quarterly, pokazala je jasnu povezanost između ušutkivanja sebe i depresije. Novija istraživanja potvrđuju da ovaj obrazac posebno šteti kad je pojačan vanjskim pritiskom da budeš ono što drugi očekuju, a ne ono što jesi.
Dobra vijest je da se obrazac koji se naučio može i preučiti. Ne odjednom, i ne kroz jednu veliku odluku, nego kroz iste te male trenutke, samo obrnutim redoslijedom. Reci što misliš. Zadrži nešto što voliš. Priznaj kad nije sve u redu.
Vraćanje sebi ne događa se u jednom danu. Događa se u trenutku kad prestaneš birati sve i svakoga prije sebe.
Upoznajmo se, na jednoj novoj razini
Dobrodošla na DOVOLJNA blog. Prva objava, Nikolinina osobna priča i najava tema koje slijede.
Ono što ćeš pročitati nije teorija. Ovo sam ja, bez filtera.
Draga, ako si došla do ove stranice, vjerojatno te nešto u tebi već neko vrijeme gura da nešto promijeniš, samo još nisi bila sigurna što.
Ja sam Nikolina. Supruga, majka troje djece, poduzetnica. I žena koja je deset godina gurala, šutjela i izgarala, misleći da to znači biti dovoljno dobra.
Prošla sam iscrpljenost, postporođajnu fazu koja je bila puno teža nego što sam bilo kome priznavala, i osjećaj da nosim cijeli svijet na leđima, a da pritom nemam pravo stati.
Ono što sam prolazila ima ime.
Zove se roditeljski burnout. Belgijske psihologinje Isabelle Roskam i Moïra Mikolajczak, koje ovo područje sustavno istražuju, opisuju ga kao stanje duboke iscrpljenosti vezane uz roditeljsku ulogu, u kojem se javlja emocionalna udaljenost od djece i sumnja u vlastitu sposobnost da budeš dovoljno dobra majka. Njihovi podaci pokazuju da majke koje su nakon poroda imale izraženije postporođajne simptome kasnije češće prijavljuju upravo ovu vrstu iscrpljenosti. Kad sam prvi put pročitala taj opis, netko mi je napokon dao ime za ono što sam godinama nosila bez riječi.
Dio puta van bio je i učenje da prema sebi budem barem upola tako blaga koliko sam bila prema svima drugima. Psihologinja Kristin Neff, koja je desetljećima proučavala takozvano samosuosjećanje, u više je istraživanja pokazala da ljudi koji nauče biti blagi prema sebi u teškim trenucima imaju značajno niže razine iscrpljenosti i veću otpornost na svakodnevni pritisak. To nije popustljivost prema sebi. To je temelj na kojem se uopće može graditi promjena.
Danas znam da mi nije trebalo još izdržljivosti. Trebalo mi je vodstvo, ritam i prostor koji sam sebi dugo odbijala dati.
Ovaj blog je nastavak onoga što dijelim na Instagramu, samo malo mirniji prostor, bez rokova objave i algoritma, gdje mogu stati i objasniti stvari do kraja, s izvorima i dokazima, ne samo osjećajem.
Pisat ću o tome kako prepoznati kad ti tijelo govori da uspori, zašto preuzimamo tuđu odgovornost umjesto svoje, kako se odnosimo prema sebi kroz brak i majčinstvo, i kako izgraditi svakodnevicu koja ne troši svaku kap energije koju imaš.
Ako prepoznaš sebe u ovim riječima, ostani.
I ako želiš krenuti korak dalje, individualni rad sa mnom je tu kad budeš spremna.